Tekst: Veseljko Kralj

- Želim reći istinu.

- Ne može. Reći ćeš ono što ti ja kažem.

- Ne, želim reći istinu.

- A posljedice? Što ću ti ja onda?“ - reče odvjetnik.

- Bog vas je doveo u moj život i činite ono što mislite da je potrebno, ali ja ću reći istinu.

- Ako misliš da ćeš tako olakšati dušu, idi u crkvu! - bio je odvjetnik neumoljiv.

- Baš zato što sam bio u crkvi, želim reći istinu.

- Dobro, još ćemo razgovarati - posljednje riječi bile su izgovorene u nadi da ću se predomisliti kako bih se spasio zatvora.

A sve je počelo ovako; bio sam čovjek tvrde šije i živio loš život, iako sam mislio da sam jako „dobar“. Još u osnovnoj školi imao sam susret s okultnim i magijom. I ne znajući, đavlu sam rekao „da“. Isusu hvala što mi to nije uzeo za neoprostiv grijeh; činio sam to iz neznanja, ali ostale su posljedice. Nema grijeha koji nisam učinio. Živio sam preslobodno, a u stvari u ropstvu, ne mareći za osjećaje drugih, iako me Gospodin stalno upozoravao da sam na krivom putu, npr. kada sam imao prometne nesreće i jedva preživio, ili kada sam gubio u životu ono što je meni tada bilo najdragocjenije; djevojku, prijatelje, novac…

Konačno sam se oženio, no brak nam je bio prava katastrofa. Dijelom zbog predbračne nečistoće, djelom zbog vjerovanja kako se dva ista horoskopska znaka ne slažu, bili smo u stalnoj svađi, a nismo vjerovali u Božji blagoslov nad svetim sakramentom ženidbe. Niti prema drugim ljudima oko sebe nisam bio dobar. Svađe i razmirice na poslu, s roditeljima itd.

I najzad, Bog mi pruža još jednu priliku i dopušta još jednu prometnu nesreću, ali s drugačijim ishodom. Toga dana 07.12.1998. krenuo sam kamionom na put. Nakon poduže vožnje autocestom, u jednom trenutku sam spustio pogled i kamion je skrenuo u desno na zaustavnu traku. Udario sam u auto pored kojega je stajao mladić, a u autu su bile dvije žene. Tek kada sam shvatio što se dogodilo, počeo sam kočiti, izašao sam iz kamiona, u bunilu sam vikao, plakao, povraćao. Mladić je ležao nepokretan na cesti, a iz auta je starija žena vikala i plakala tražeći pomoć za svoju kćer koja je nakon dva dana u bolnici umrla. Postavio sam trokut na cestu i mahao vozilima da stanu za pomoć. Užas.

Jer sam tada živio u tami, u grijehu, đavao koristi priliku i nadahnjuje me na laž, da se spasim zatvora. „Zasmetao mi drugi auto, pa sam skrenuo“, izjavljujem policiji koja je stigla na uviđaj. Još dugo je ta laž živjela u mojim ustima. Prijatelji, roditelji, rođaci, žena, svi, svi su znali laž. Osim mene. I Boga. Prvih mjesec dana bilo je užasno. Išao sam od psihologa do psihijatra, preko tableta pa natrag. Otišao sam čak i svećeniku, jer moja je duša počela nesvjesno vapiti Bogu. „Nisi ti to htio, ne brini, Bog će ti oprostiti“, umirivao me službenik Gospodnji i dao mi odrješenje u sv. Ispovijedi. I nisam htio. Zaista nisam htio. Ali htio sam svojim dotadašnjim načinom življenja. Kad god sam počinio grijeh, Isus je na Križu plakao i vikao za mene: „Oče, oprosti mu, jer ne zna što čini“. BOG MI JE OPROSTIO, ali kako da nedokazanom i oholom čovjeku, tvrde šije, pokaže i objasni Put? Ovako: „Sada razmisli; danas preda te stavljam blagoslov ili prokletstvo, Život ili smrt, Ljubav ili svađa, Dobro ili zlo, Svjetlo ili tama“, a ti biraj. Došao je trenutak odluke.

Učili su me na vjeronauku, dok nisam „mudro“ nakon sv. Potvrde napustio Majku Crkvu, da je Bog Svemoguć i uvijek sam vjerovao da Bog postoji, ali negdje daleko, ne tu, ne u mom životu. „Zašto?“ – upitao sam, „zašto si Bože to dopustio, zašto si dopustio da ubijem dvoje ljudi?“ počeo sam Ga tražiti. Iako s optužbom, ali barem sam počeo tražiti Njega i odgovor na pitanje: „Zašto?“ Želim napomenuti da se ovom prometnom nesrećom navršava 7 godina nesreće zbog razbijenog ogledala 1991.g. u što sam tada povjerovao. Praznovjerje košta.

Život mi je postajao sve teži, dani u obitelji sve gori. U lipnju 1999. prisjećajući se ozdravljenja pokojne bake po zagovoru Majke Božje Bistričke, odlučujem se i ja moliti zagovor, te odlazim u svetište, molim se, zavjetujem se, ali ništa se ne mjenja u mom životu. Iako upozoren od Boga preko prijatelja da to ne činim, još jednom odlazim k vračaru, jer on „zna“ kako mi pomoći, budući da zagovor Blažene Djevice Marije „ne pomaže“. Koja zabluda. Sluga oca laži daje mi za 100kn punu vrećicu trava za smirenje. Đavao želi pokazati moć svoga vračarskog sluge te popušta, a meni postaje bolje od uzimanja tih čajeva, iako je cijela kuća smrdjela. U jednom trenutku, ne znajući razlog, sve to bacam. Danas znam da je Blažena Djevica Marija počistila štalu koju sam ja napravio od svog života i pripremala teren za Isusov dolazak.

Ne Veliku subotu 2001. u crkvi primam Krista na križu u ruke. Ljubim svete Rane i u suzama vapim: „Isuse, smiluj mi se, ja ovako više ne mogu. Ovo nije život.“ Gospodin se smilovao, ali tek kada sam se ja ponizio. Bilo je to prekrasno iskustvo ljudske nemoći i Božje svemoći. 25. 05. 2001. odlazim k svećeniku Ivici Berdiku i ne znajući zašto njemu i ne znajući ništa o njemu, govorim mu o sebi. Ispovjedio sam se, a on me pitao jesam li prekršio 1. Božju zapovijed, tj, jesam li ikada bio kod nekog vračara, gatara ili bioenergetičara ili zazivao duhove!? Bio sam iznenađen odakle on to zna i odgovorio da sam bio više puta. Bog mi se tada smilovao. Ja sam otvorio srce, a Duh Sveti je počeo djelovati i otvorio mi oči.

Tada mi je konačno proradila i dugo gušena savjest i ja sam na svećenikov poticaj odlučio na sudu reći istinu u vezi nesreće. Odvjetnik je bio protiv toga. Osjetio sam veliki napad zloga zbog te odluke. Mnogi su molili za mene i ja sam na sudu rekao istinu. Govorio sam istinu, svjedočio za Istinu i dobio Život. Sudac se čudio, majka pokojnog mladića, svi su se čudili, jer su znali priču iz policijskog zapisnika. Dobio sam minimalnu kaznu od 18 mj. bezuvjetnog zatvora. Šest mjeseci nakon tog suđenja (u travnju 2002.) hodočastio sam sa svojom župom u Međugorje. Za vrijeme sv. Mise, kada se pruža „mir Kristov“, prilazi mi jedna gospođa, pruža mi ruku i govori „Mir s tobom“. Nisam je prepoznao. Zatim je dodala da je ona majka pokojnog mladića koja me na sudu uvijek gledala kao ubojicu svog sina. Rekla mi je da mi SVE OPRAŠTA. U tom trenu kao da se nebo otvorilo posred crkve prepune ljudi, suze su potekle u iskrenom zagrljaju. Zagrlili smo se kao majka i dijete. Plakali smo, a ja sam bio radostan, ushićen i blagoslovljen zbog milosnog dara koji nam je Bog udijelio. U svetištu Kraljice Mira, mi smo našli svoj mir. Ona iz Slavonije, ja iz Zagorja, nađemo se u Međugorju. Slučajno???

Postao sam slobodan čovjek. Rešetke na srcu i duši su pale. Hoću li ići u zatvor ili ne, nije važno! Neka Gospodin odluči gdje sam Mu potrebniji. On ima savršen plan za moj život. Kamo god išao, slavit ću Njegovo sveto Ime i svjedočiti za Njega.

Nakon godinu i pol, bio sam pozvan na odsluženje zatvorske kazne, koja i nije izgledala kao kazna; više kao dobro iskorišteno vrijeme za razmišljanje, molitvu, post, čitanje sv. Pisma i upoznavanje Božje volje. Izlaskom iz zatvora bivam blagoslovljen Abrahamovim blagoslovom financijske sigurnosti (odmah sam našao posao), kao i brojnim potomstvom. Danas moja žena Kristina i ja imamo šestero prekrasne djece, dobar brak, povezanost s Bogom u molitvi i što nam je najvažnije, imamo Onoga koji bdije svojom moćnom desnicom nad nama. Gospodina našega Isusa Krista. I zaista kažem vam; zagovor Blažene Djevice Marije uistinu vrijedi. Aleluja! Slava Blaženoj Djevici Mariji! Slava Isusu! Aleluja!!! Isuse, hvala Ti.

 

Dodatak

A onda, nakon što je prošlo već i 10 godina nakon nesreće, dobivam odgovor od Gospodina u sv. Pismu za pravi razlog nesreće. U knjizi proroka Izaije piše ovako: „Kao što oni izabraše svoje putove i duši im se mile gnusobe njihove, tako ću i Ja izabrati za njih nevolje nesmiljene, pustit ću na njih ono čega se plaše. Jer zvao sam, a nitko se ne odazva, govorio sam, a nitko ne posluša, nego su činili što je zlo u očima Mojim, izabrali ono što Mi nije po volji.“ (Iz 66,4) A jedina stvar koje sam se u životu plašio, (od 12-e godine kada sam počeo voziti), bila je da nekoga s autom ne ubijem na cesti.

Bog vas blagoslovio!